U Šalamanunovoj pjesmi
radosni debljamo
u Šalamunovoj pjesmi,
i vjetrimo se prešavši Sutlu
kao rashodovana osmoljetka.
za to vrijeme trogloditi
mrmljaju tamo u začaranom lugu.
ne znaju oni kako treba sa suncokretima,
niti to da je Noa zapravo bio surevnjiv i mračan čovjek.
a lijepo je tu u Šalamunovoj pjesmi:
Paveseova uljanica dimi
ispod brižno uređenog krova,
kiklopi njeguju utučene pomorce
i sve trošno i bušno diše i širi se
kao korzet uz zvuke fisharmonike.
Daljina
Dok trčim uz Sjeverno more
miljama daleko moj otac
zastaje oslonjen o držak motike.
Tu smo – dakle – govori.
Poslije svega što smo učinili
za njega gospodin trči,
a ovdje ludilo tek počinje.
Pojačavam tempo s vjetrom
u leđima bježim od te pomisli.
Malo dalje (uvijek dalje)
jedan galeb iz pijeska je
iščeprkao svjetlucavo kamenje.
I sad cupka.
Čudi se.
Anarhija
u alpskoj noći
kompozicija rutinski
dahće na signalu.
Bakunjin
sȃm u kupeu
(kako i priliči)
izuva cokule
i kunja.
sanja savršen mjesec
zategnut
kao junkerski obraz
i male lasice
u snijegu
koji redovito
i ne samo u snu
prekriva Petrograd.
U vlaku za Cascais
u vlaku za Cascais
vidio si najljepšu djevojku.
maslinaste puti
i oblih grudi
(poput Ornelle Muti)
imala je majicu
Dolce & Gabbana
i držanje Tereze Avilske
dok kontemplira koplje
kojom će je njezin kopljonoša
itd.
ali mora da ju je odbila
Wittgensteinova biografija
u tvojim rukama,
jer najednom se digla
i izašla u Estorilu,
a ti produžio za Cascais
s tužnim uvjerenjem
da si možda propustio
ženu svog
(ili barem nečijeg)
života:
Atlantiđanku lijepu
kao tijelo njenog neuhvatljivog narječja,
sočno i šuškavo
poput one sambe
onog ljeta na Bohinju
kad ti je bilo osamnaest godina.
i što si mogao?
nastavio si čitati tu prokletu knjigu
s gorkom spoznajom
da su granice tvog jezika ipak
i granice tvog svijeta,
koji je sve što je i slučaj.
poput ovog
što ga ni mrtav ne bi prešutio.
Nakon Brueghela
što je ostalo nakon Brueghela?
lica koja su tjerala lisice kroz snijeg
i vrtjela se na seoskoj svadbi
sada vade sendviče iz aktovki,
ispod koštanih okvira
prate burzovne rezultate.
ali i poslije svih ispaljenih plotuna
poslije solilokvija i helebardi
između pure i lonca
radi li se još uvijek o istom rastojanju?
kad pogledam kroz prozor vlaka
u ovaj oskudan pejzaž
osjetim se kao sluškinja
u drugom stanju.
Što bih telegrafirao Bennu
ti znaš da lako se ludi
u ulici malih dućana
s kolnikom pocinčanim
kao lavor u koji su mnogi
do iznemoglosti bljuvali.
sada zemlja širi zrnca cimeta
i Bruno ustaje svakih
pet minuta da provjeri
ima li u bisagama još
one stare krede
kojom smo nekoć crtali.
p.s. Ne kucaj mi noćas u prozor,
ne zanima me koliko ih je
i kad su dojahali.
Iz knjige odabranih pjesama “Satori u crvenoj četvrti“, PPM Enklava, Beograd, 2020.